Bilo je to davne 2006. kada sam kao mlada odvjetnička vježbenica, ni blizu pravosudnog ispita, dobila poziv od svog prvog klijenta…

Mog tate.

Moj tata je inače, između ostalih poslova u svom životu, proizvodio razne proizvode od drva, pa i drvene medicinske klompe s oprugom.

Tog dana me je nazvao i rekao da je dobio opomenu pred tužbu, ni više ni manje, nego od svog poslovnog partnera, čovjeka kojeg je tretirao kao obitelj, s kim je imao uspješnu suradnju na način da je za njega proizvodio drvene potplate s oprugom, a on je dovršavao i plasirao proizvod na tržište.

U opomeni pred tužbu stajalo je da moj tata više ne smije proizvoditi takve drvene potplate jer ih je ovaj zaštitio i samo ih on smije proizvoditi u cijeloj Hrvatskoj. Iako tada nisam bila stručna u području  intelektualnog vlasništva, tako nešto mi nije zvučalo logično. Pa moj tata je prvi proizveo te potplate i sam je dizajnirao strojeve za to, kako sada on to ne može proizvoditi?

U kratkom roku iza toga, stigla je tužba te privremena mjera – tati sud nalaže prestanak daljnje prizvodnje, povlačenje proizvoda s tržišta te mu prijeti ogromna naknada štete. Krenem proučavati propise i počinjem shvaćati da poslovni partner nije u pravu – pa nema on patent da bi branio mom tati proizvodnju; on je zaštitio dizajn - vanjski izgled (pojavnost) nekog proizvoda ili predmeta.

Sretna što sam shvatila da je poslovni partner pogriješio, nazvala sam ga i ljubazno molila da povuče tužbu, a on mi je s visoka odbrusio kako je on tu zaštitu jako puno platio i da je  njemu njegov odvjetnik rekao da on sada jedini u Hrvatskoj može proizvoditi takve klompe te on sada više ne može odustati, tj. može samo ako mu moj tata plati štetu. Još mi je rekao neka nazovem njegovog odvjetnika ako dalje nešto želim razgovarati. Nazovem odvjetnika, molim i njega da povuče tužbu, citiram mu zakonske odredbe koje govore da nije u pravu, međutim, on ne odustaje. Shvaćam da ću se morati suočiti s tim predmetom na sudu i pobijediti.

Na dan ročišta shvaćam da je odvjetnik na drugoj strani je mnogo stariji i „iskusniji“ od mene, sutkinja ga sluša s povjerenjem, a mene svi gledaju pomalo sa sažaljenjem. Osjećala sam se nedoraslo tom predmetu, ali, u sebi sam znala da ćemo mi taj predmet sigurno dobiti. Imala sam divne kolege koji su se bavili tim područjem prava i ne znam kako bih da mi nisu u tom trenutku pomogli.

Odvažno sam otišla na Državni zavod za intelektualno vlasništvo (DZIV) i zatražila poništaj dizajna kojeg je zaštitio poslovni partner te također podnijela zahtjev za zaštitom tatinog, malo drugačijeg, dizajna. Znala sam da će DZIV ili poništiti dizajn partnera, u kojem slučaju on gubi pravni osnov za sve tužbe koje je podnio ili da će dozvoliti zaštitu tatinog dizajna, u kojem slučaju mi, kao i partner, imamo osnov proizvoditi svoj dizajn i pri tome ne kršimo ovaj prethodno zaštićen. Bingo.

I to se dogodilo godinu i pol kasnije. A onda je taj poslovni partner nazvao mene i zamolio sada on da povučem tužbu. Osjećaj te pobjede pamtim i danas. Ja sam pristala na nagodbu uz uvjet da nam plati troškove i naknadu štete.

Ovo iskustvo je bila jedna ogromna lekcija za mene. U tom trenutku nisam ni znala koliko mi je bila značajna. Tada sam shvatila kakva odvjetnica ne želim biti.

Bi li danas postupila drugačije? Bih jer su i okolnosti danas drugačije. Najprije, danas ne bih ja vodila taj predmet, već bih zamolila jednog od gore spomenutih kolega,  koji su mi pomagali, da ga vodi. Platila bih mu duplo koliko traži jer smatram da nije mudro voditi predmet bliskim osobama. Ne bih se toliko bojala jer bih znala da bismo preživjeli i najgori scenarij.I danas bih pokušala izbjeći spor ako je moguće, ali ako nije, zasukala bih rukave i izvukla maksimum.

Upravo sam tada na tom predmetu postala odvjetnica, iako se to formalno dogodilo još godinu, dvije kasnije.