Mislim da svi shvaćamo koliko je radno pravo važno za svaku tvrtku.

Poslodavac ne može voditi svoju tvrtku bez poznavanja radnog prava, a jednako je važno i da radnici razumiju svoja prava, bilo da se radi o plaći, godišnjem odmoru, prekovremenom radu ili nekom trećem pitanju.

Jedan od pojmova oko kojeg često primijetim nerazumijevanje je diskriminacija. Zakon brani diskriminaciju, ali što je zapravo diskriminacija.

To je stavljanje u nepovoljniji položaj osobe na osnovi:

• rase ili etničke pripadnosti ili
• boje kože,
• Spola,
• Jezika,
• Vjere,
• političkog ili drugog uvjerenja,
• nacionalnog ili socijalnog podrijetla,
• imovnog stanja,
• članstva u sindikatu,
• Obrazovanja,
• društvenog položaja,
• bračnog ili obiteljskog statusa,
• Dobi,
• zdravstvenog stanja,
• Invaliditeta,
• genetskog naslijeđa,
• rodnog identiteta,
• izražavanja ili
• spolne orijentacije.

Primjerice, gej osobi nije omogućena dodatna edukacija tijekom radnog odnosa, a njegov strejt  kolega koji radi na usporedivoj funkciji redovno dobiva plaćene edukacije.

Naravno, pitanje može biti i puno kompleksnije. Naime, diskriminacija ne mora biti samo izravna kao u primjeru gore. Naizgled neutralna odredba ili praksa može također biti diskriminacija ako nekoga dovodi u nepovoljniji položaj, a za to nema legitimnog cilja. Primjerice, ako poslodavac omogućuje dodatni benefit radnicima u vidu igranja nogometa za sve, iako se radi o sadržaju koji je dostupan svima, to će zapravo diskriminrati većinu ženskih zaposlenica, jer u Hrvatskoj nogomet pretežno igraju muškarci. Međutim, osnovno je da mora postojati neka od gore nabrojanih osnova.

U suprotnom neželjeno ponašanje tj. nejednako postupanje ne možemo nazvati diskriminacijom. Može to možda biti mobbing, ili nepravda, ali ne diskriminacija.